Domovinski
rat bio je obrambeno-osloboditeljski rat za
neovisnost i cjelovitost hrvatske države protiv
agresije udruženih velikosrpskih
snaga – ekstremista u Hrvatskoj, BiH (posebice Republike
Srpske), JNA te Srbije i Crne Gore. Domovinskom je
ratu prethodila pobuna dijela srpskoga pučanstva u Hrvatskoj – tzv. balvan
revolucija – koja je izbila u kolovozu 1990. i uslijed koje su se na više strana dogodili manji oružani
incidenti.
Na strategijskoj razini Domovinski
rat sastojao se od tri etape. U prvoj etapi, do siječnja 1992., izvršena je vojna
agresija na Hrvatsku, koja je bila prisiljena na obranu. Oružani sukobi počeli su u travnju 1991. uz postupno očitovanje naklonjenosti JNA srpskim pobunjenicima,
koji su zauzimali selo po selo i gradić po gradić u područjima koja su bila u
većoj ili manjoj mjeri nastanjena etničkim
Srbima. Od kolovoza 1991. ti su sukobi prerasli u izravnu agresiju iz
Srbije, kojom se nastojalo učvrstiti i proširiti područje koje su lokalne snage
sastavljene od pobunjenih Srba potpomognutih od JNA uspjele osvojiti vojnim
djelovanjima manjeg intenziteta. Naposljetku je Hrvatska pružila dovoljno
snažan i uporan otpor agresiji te su uspostavljene čvrste linije bojišta.
U drugoj etapi, od siječnja 1992.
do svibnja 1995., došlo je
do zastoja u agresiji i do razmještaja mirovnih
snaga UN-a duž crta
prekida vatre. Za Hrvatsku je to bila etapa diplomatskih nastojanja i pregovora te strpljivog jačanja
snaga uz provedbu operacija taktičke razine u kojima su oslobođeni manji
dijelovi teritorija.
U trećoj etapi, u svibnju i
kolovozu 1995., bile su izvedene navalne operacije u kojima je oslobođen
najveći dio okupiranoga područja u Posavini i
zapadnoj Slavoniji te na Banovini, Kordunu, u Lici i u sjevernoj Dalmaciji.
Naposljetku je - kao svojevrsna
četvrta etapa - preostalo okupirano područje u hrvatskom Podunavlju reintegrirano bez korištenja vojne sile, uz
pomoć prijelazne međunarodne uprave (1996.-1998.).
Intenzitet sukoba je u prvoj etapi
rata rastao, kako je radikalna srpska politika uspijevala ovladavati mogućnošću
da oružanom silom djeluje protiv Hrvatske: u kolovozu 1990. godine nastaju
neredi u kojima se blokiraju prometnice u blizini naselja sa srpskim
stanovništvom ("balvan
revolucija"); u ožujku 1991. godine počinju prvi oružani sukobi
srpskih pobunjenika - kojima je do tada JNA ilegalno podijelila goleme količine
naoružanja i organizirala ih u oveće postrojbe - s hrvatskom policijom; u
kolovozu 1991. god. počinju napadi na
Vukovar u koju se uključuju krupne oklopne jedinice s masivnom
topničkom i zrakoplovnom podrškom; 7. listopada 1991. godine borbeni zrakoplovi
JNA raketiraju banske dvore u Zagrebu, u pokušaju da se pobije
vrh hrvatske vlasti, a širom Hrvatske pokreću se vrlo agresivne operacije u
pokušaju da se posve slomi hrvatsku obranu: tek nakon toga je Hrvatska
posve prekinula vezu s jugoslavenskom federacijom: jugoslavenski
dinar se i poslije toga stanovito vrijeme koristio kao sredstvo plaćanja (i) u
Hrvatskoj, dok nije 23. prosinca 1991. godine zamijenjen hrvatskim dinarom . U počecima rata iz mjeseca u
mjesec raste spremnost profesionalnog sastava JNA i hrvatskih Srba da sudjeluju
u protuhrvatskim oružanim akcijama, dostigavši vrhunac u vrijeme bitke za
Vukovar od kolovoza do studenog 1991. god. i bitke za
Dubrovnik u isto doba. Oružane snage srpske pobune su organizirane
izravnim dodjeljivanjem elemenata JNA, uključujući tu čak i zrakoplovne
postrojbe, da služe kao Srpska vojska Krajine, ne prekidajući ni u jednom razdoblju
rata opskrbu i dotok zapovjednog kadra iz Srbije - ali i organiziranost
Hrvatske da brani svoju suverenost i teritorijalnu cjelovitost: kraj rata 1995.
godine nastupa u vrijeme kada se odnos snaga odlučno preokrenuo na hrvatsku
stranu.
U ratu je poginulo preko 21.000
ljudi: 13.583 na hrvatskoj strani (uključujući nestale) prema Ivi Goldsteinu ili 15.970 premaDraženu Živiću, znanstvenom suradniku Instituta društvenih znanosti
"Ivo Pilar", te 8.039 na srpskoj strani, od toga 6.760 na
područjem pod kontrolom pobunjenih Srba, a 1.279 vojnika JNA, prema beogradskim službenim
podatcima. Ratom i ratnim razaranjem bilo je obuhvaćeno 54% hrvatskog
teritorija, na kojem je živjelo 36% hrvatskog stanovništva. Pod okupacijom našlo 14.760
km2 ili 26% hrvatskog teritorija. Nijedan hrvatski vojnik nije stupio na
teritorij Srbije. U prosincu
1991. godine u Hrvatskoj je bilo oko 550.000 prognanika i izbjeglica, a k
tome je 150.000 ljudi bilo u izbjeglištvu u inozemstvu.
U obrani Hrvatske sudjelovalo je
5% žena, odnosno njih 23.080, od kojih je 127 poginulo, a 1113 ostalo trajnim
invalidima.
Prema podatcima Državne revizije
za popis i procjenu ratne štete, izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju
1990.–1999. godine iznosila je 236.431.568.000 kuna ili 65.350.635.000 DEM. Prema
drugim podatcima, uništeno je 180.000 domova, 25% hrvatskog gospodarstva te
prouzročeno 27 milijarda USD materijalne štete.
Broj prognanika i izbjeglica u
samoj Hrvatskoj smanjio se s 550 tisuća krajem 1991. na 386.264 u 1995.
Istodobno je broj izbjeglica u inozemstvu smanjen od 150 na 57 tisuća. Počevši
od 1995. godine počinje masovan povratak prognanika i izbjeglica.
Tragičnost hrvatskog
obrambeno-oslobodilačkog rata jest u tome što napadač nije imao namjeru samo
fizički osvojiti ozemlje. Bît je bila i u potpunom uništenju identiteta
Hrvatske i Hrvata - čovjeka, kulture i povijesti.
Posljedice rata
Po podacima Vlade iz druge
polovice 2009. godine
trenutačno se još uvijek 1.827 osoba raznih nacionalnosti vode kao nestali.
Broj poginulih je negdje između
21.000 i 22.000. Prema Ivi
Goldsteinu, poginulo je ili nestalo 13.583 osoba na hrvatskoj strani
od 1991. do1995.rema drugom izvoru iz 2002., Draženu
Živiću, znanstvenom suradniku Instituta društvenih znanosti "Ive
Pilara", bilo je 15.970 žrtava rata na hrvatskoj strani,od toga 8.147
palih branitelja,.605 ubijenih civila te 1.218 nestalih osoba (od toga preko
600 civila). Što se tiče srpske strane, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski
centar Domovinskog rata prvi je objavio makar približan, na dokumentima
„Republike Srpske Krajine“ utemeljen broj poginulih i ubijenih (dijelom čak i
umrlih prirodnom smrću) hrvatskih građana na okupiranom području Republike
Hrvatske (riječ je uglavnom o građanima srpske narodnosti), a vojnika JNA 1.279, prema beogradskim službenim
podatcima. S druge strane, Živić navodi da je u "Krajini"
poginulo 6.222 osobe, čime zajedno sa hrvatskim žrtvama čini brojku od
ukupno 22.192 žrtava Domovinskog rata.
Posebnu brutalnost pobunjenici i
agresor su iskazali u protjerivanju i zločinima protiv civilnoga stanovništva,
što se u svjetskoj javnosti počelo nazivati etničkim čišćenjem. Zbog strategije
etničkoga čišćenja Hrvatska je 1991. bila suočena s velikim brojem prognanika,
ljudi koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove na okupiranim područjima.
Prvi progoni započeli su već u proljeće 1991. iz kninskoga područja. Izbijanjem
otvorene agresije u ljeto 1991. uslijedili su masovni progoni iz
hrvatskog Podunavlja, s Banovine, Korduna, iz Like i sjeverne Dalmacije. Vrhunac
prognaničke krize bio je u studenome 1991. nakon pada Vukovara. Stanovništvo (uglavnom žene i djeca) napuštalo je sva područja
u neposrednoj blizini bojišnice pa je na kraju 1991. u Hrvatskoj bilo 550.000
prognanika te još 150.000 izbjeglica u inozemstvu. Nakon povratka stanovništva
u mjesta uz bojišnicu te njihova ponovnog popisa, broj prognanika smanjio se na
oko 250.000. Budući da se nijedan prognanik nije uspio vratiti na okupirano
područje, njihov boravak u progonstvu bio je dugotrajan, a povratak moguć tek
nakon oslobađanja. Hrvatska vlada vodila je brigu o prognanicima su stavom
socijalne skrbi, a od prosinca 1991. posredstvom Ureda za prognanike i
izbjeglice. Ured je od sredine 1992. preuzeo skrb i o bosanskohercegovačkim
izbjeglicama. Uz značajnu humanitarnu pomoć iz inozemstva, troškove
zbrinjavanja prognanika i izbjeglica najvećim su dijelom ipak snosili hrvatska
država i građani.
Veliku štete i gubitke u ljudstvu
i imovini su pretrpjele i lojalne hrvatske manjine, čiji su domovi se našli na
područjima izravno ugroženim ratnim djelovanjima. Od najbrojnijih, to se
posebice odnosi na Čehe u Moslavini, Slovake u Srijemu, Mađare u Baranji,
Rusine u Srijemu, Ukrajince u Posavini, Talijane u Moslavini. Velik broj
stradalih pripadnika hrvatskih manjina treba tražiti i među osobama koje su se
izjasnili kao Hrvati: slučaj je da se brojni pripadnici hrvatskih manjina
izjašnjavaju kao Hrvati, ali također u svom životu nikad nisu zatajili svoje
nacionalno podrijetlo.
Hrvatska je podnijela tužbu protiv
Srbije Međunarodnom sudu pravde.
Poučeni iskustvima zatajenih žrtava
komunističkih zločina kada su komunisti nakon Drugoga svjetskog rata pobili
dvije stotine tisuća civila bez suda, a ni do danas im se ne zna imena i groba,
odmah na početku rata na trideset mjesta organizirani su centri za prikupljanje
podataka o ubijenim civilima. Nakon identifikacije svake civilne žrtve ili na
temelju iskaza najmanje dvaju poznatih svjedoka, podatci su slani šifriranim
bežičnim odašiljačima u Glavni stožer saniteta RH. Identifikacija je omogućila
razlikovanje civilnih od vojnih žrtava, što je osnovni uvjet za objektivnu
analizu zločina nad civilima. Na prikupljanju i obradi podataka radili su
desetci i stotine stručnjaka domoljuba.
Na temelju identifikacija i
evidencija, na hrvatskoj je strani ubijeno više civila nego vojnika jer su
ciljevi artiljerije bili usmjereni na civilne, a ne na vojne ciljeve. Ubijena
su 7263 civila, a za još više od 800 ih se traga. Slijede podatci koji govore o
zločinu koji se prema međunarodnim standardima definira kao genocid. Polovina
ubijenih hrvatskih civila su žene i djeca (44% žene, 5% djeca). Gotovo polovina
ubijenih civila (47%) bili su stariji od 60 godina. Sve to pokazuje da su
primarni ciljevi uništavanja bili stambeni objekti zbog zastrašivanja i
protjerivanja hrvatskog pučanstva. Teško je ranjeno 30.520 osoba, a među
civilima je ranjeno 12% djece. Najteže rane (amputacije, ozljede glave)
učestalije su među civilima nego vojnicima. Srušeno je 14 bolnica, 200.000
stambenih objekata, a s okupiranog teritorija protjerano je 260.000 Hrvata.
Opisani zločini su za cilj imali osvajanje teritorija Republike Hrvatske. Svi
ovi podatci su povjerljivi i dokumentirani pa je knjiga uzeta kao dokazni
materijal za tužbu protiv Srbije za genocid, a udruge branitelja proglasile su
je najboljom knjigom godine o Domovinskom ratu.đu napadane bolnice su one u
Vukovaru, Vinkovcima, Osijeku, Pakracu, Dubrovniku i dr.
Na strani agresora nije bilo
identifikacije ni evidencije civilnih žrtava jer se u slučaju evidentiranja ne
bi moglo manipulirati brojkama i koristiti žrtve u političke svrhe. U
nedostatku evidencija analiza srpskih civilnih žrtava izvedena je na temelju
triju dokumenata koji se citiraju pri procjeni ubijenih srpskih civila.
Prvi je dokument koji je dostupan
na internetu izdala udruga Veritas Save Štrpca, poznatog falsifikatora optužbi
protiv Hrvatske, koji ne posustaje iako mu je sudište u Haagu dokazalo
falsifikate. On u dokumentu najprije navodi 2500 ubijenih srpskih civila, ali u
njih ubraja i izmišljenu kategoriju koju naziva "uvjetno civili". To
su naoružani civili koji imaju prema međunarodnoj klasifikaciji status vojnika.
Dakle, činjenica je da je u ratu ubijeno 80 srpskih civila prema 8000 ubijenih
civilna na hrvatskoj strani.
Glede izrečenih neistina Vesne Teršelič, voditeljice Documente - Centra za suočavanje s
prošlošću o "preko 600 ubijenih civila u Oluji", analiziran je i taj
dokument nastao u režiji HHO-a koji je pred sudom u Haagu branio Žarko Puhovski. Cijela rasprava pred sudskim vijećem citirana je na
internetskim stranicama. Tako se doznaje da je Puhovski zastupao dokument HHO-a
pod nazivom Vojna operacija Oluja i
poslije zaveden u sudu pod šifrom P2402. U dokumentu se tvrdi da je i
nakon Oluje ubijeno 677 civila. Nakon rasprave sudsko vijeće navodi: "Izvješće HHO-a donosi tvrdnje čiji izvori
nisu navedeni kao i dvostruke opise istih događaja" te zato sudsko
vijeće odbacuje dokument i ističe da će iz njega koristiti podatke samo ako su
potvrđeni drugim metodama. Takvi potvrđeni podatci pokazuju da su u Oluji i
poslije ubijena 42 srpska civila. Svaka žrtva zahtijeva istragu i kažnjavanje
zločina, bez obzira s koje je strane počinjen, ali jedini veći zločin od toga
je politizirati žrtve.
Treći dokument predstavlja podatke
DORH-a prema kojima su procesiurani zločini nad 47 ubijenih srpskih civila.
Nakon ovih podataka jasne su dvije stvari. Prvo, zločini nad hrvatskim i
srpskim civilima ne mogu se uspoređivati jer su prvi bili masovni, planirani i
učinjeni zbog osvajanja teritorija. Drugo, sporadični zločini nad srpskim civilima
nisu ratni zločin jer nisu planirani i nemaju elemente genocida, već su to
zločini u ratu koji su najvećim dijelom i zasluženo kažnjeni.
Srbi su u agresiji na Hrvatsku
sustavno uništavali hrvatsku sakralnu baštinu. U agresiji su razrušili 1450
crkava i samostana te ostalih sakralnih objekata, od kojih su njih 800
potpuno srušili i oštetili (crkva sv. Franje Ksaverskog u Gornjem
Viduševcu, crkva sv. Jakova u Vrpolju kraj Knina, župna crkva u Smilčiću,
itd.).
Prema međunarodno prihvaćenim
klasifikacijama ratnih šteta izravne štete odnose se na troškove za vođenje
obrambenog rata, na ratne rashode, na štete prema naseljima i zaštićenim
objektima, štete nastale počinjenim zločinima prema stanovništvu, štete zbog
kršenja zabrane uporabe pojedinih oružja, štete zbog kršenja prava sudionika u
ratu, štete zbog uništavanja i iskorištavanja nacionalnoga bogatstva i
gospodarstvenih izvora, štete počinjene pljačkom i uništenjem imovine.
Počinjene su neizravne ili sekundarne štete, primjerice gubitak nacionalnoga
dohotka i umanjenje društvenoga proizvoda, prisvajanje imovine hrvatskih
tvrtki, štete na ime obnove gospodarstva, štete zbog duševne patnje
stanovništva, demografski gubitci.
Hrvatska država se s ponosom sjeća
onih hrvatskih vojnika ostalih narodnosti te značajnoga broja Srba koji su
branili svoju hrvatsku domovinu. Onih koji su spašavali živote svojih hrvatskih
susjeda ili ako ništa drugo moralno postupali dovodeći samoga sebe u opasnost
kako bi smanjili muke Hrvata.
 |
| Vukovar prije rata |
Informacije govore da Domovinski
rat nije bio etnički sukob, već borba za pravo jedne države na slobodu i
samostalnost. Iako je Jevtić odlikovan 2009. godine za
svoju hrabrost,tematika hrvatskih branitelja srpske i ostalih narodnosti još
uvijek nije dovoljno valorizirana, a njezinim rasvjetljavanjem bi se razjasnio
i otklonio crno-bijeli pogled na Domovinski rat. |
| Vukovar poslije rata |
